Tragom razgovora sa prijateljima i nekim od čitatelja ovog bloga, došla sam do zaključka da bi bilo zgodnije imati malo drugačiju URL adresu.
Pozivam vas da pratite i dalje što sam sve doznala i pripremila na novoj adresi www.marijanapontoni.wordpress.com
Hvala na vjernosti i vidimo se….
Već duže vremena se spremam nešto napisati na ovu temu. Mjesecima već istražujem tu pošast zvanu Candida, a kojom vrvi sirovojedski svijet. Nemojte me krivo razumjeti, sirovojedstvo je jedan od načina da se to čudo drži pod kontrolom, ali mi se čini da prije nego sam postala sirovojedac, nisam morala brinuti o Candidi.
Ili sam je tek sad postala svjesna. Hm, …..
Kako bilo da bilo, jedna je čitateljica zamolila da istražim i nešto napišem pa evo sukusa:
Candida je jedan od najraširenijih infekcija današnjeg svijeta. Alergije, kronični umor, podložnost infekcijama, oslabljen imunitet, slab libido, promjene raspoloženja, Kronova bolest….. Izgleda da čovijek može dati mašti na volju i onda zaključiti da je svemu tome uzrok Candida.
A što je to uopće Candida? Dakle, riječ je o vrsti kvaščevih gljivica normalno prisutnih u našem probavnom traktu čija je zadaća da potpomažu probavu. Ponekad, kao i sva crijevna flora, dospije u krv, no to zdrav organizam sanira u nekoliko sati. Ono što nam škodi jest mutirana Candida.
Bujanje Candide se razvija nakon terapija antibioticima koji ne ubijaju Candidu, ali pogubno djeluju na ostale prijateljske članove crijevne flore te se tako Candida može prekomjerno razmnožiti. Dijagnoza Candide u početku se postavljala kod pacjenata koji su bili iznimno bolesni, već na rubu smrti. Ipak, važno imati na umu da je Candida sastavni dio normalne, zdrave crijevne flore.
Uz predispoziciju da nema ostalih komponenata crijevne flore koji populaciju Candide drži pod kontrolom, prehrana može biti okidač da se populacija Candide razmnoži i mutira te uđe u krvotok odakle ju je vrlo teško iskorjeniti. Bilo koja količina Candide u krvi će rezultirati lošim zdravstvenim stanjem koje se može manifestirati kao pad imuno sistema ili pojave gljivičnih oboljenja na koži. Jedan od simptoma jest i kronični umor.
A da bi osnažili Candidu do te mjere da postane jača od vas, vi ste joj pružali hranu bogatu šećerom i alkoholom. Candida, naime, voli lagano fermentirani šećer. Odatle proizlazi da za kontrolu Candide moramo obratiti pažnju na sprečavanje daljnjeg nekontroliranog rasta, liječenje i poticanje imuno sistema da bi sam mogao riještiti taj problem, a sve to istovremeno dok oboljeli mora preživjeti, ergo – mora jesti!
Da bi se direktno djelovano na Candidu, poželjno je konzumirati pripravke od kore bijelog hrasta.
Da bi osnažili imuno sustav potrebno je prvo obnoviti crijevnu floru. Najbolje sredstvo za to je rejuvelac u kojem se nalazi preko 300 različitih kultura, a nadogradnja je prehrana bogata zelenim lisnatim povrćem i povrćem općenito. Dobro je jesti spirulinu, alge, a osobito je korisno konzumirati kajenski papar.
Važno je prepoznati i hranu koja nadražuje organizam. Najčešće su to mlijeko, pšenica, kukuruz, kikiriki, jaja i soja. Postoje i druge namirnice, a mogu se razlikovati od čovjeka do čovjeka. Sistemom eliminacije treba pronaći koja je to namirnica u vašem slučaju te izbjegavati kozumaciju jer će endokrini sustav postati iscrpljen i osiromašen. Ne postoji niti najmanja šansa oporavka ako stalno konzumiramo namirnice na koje imamo reakciju.
Prehrana kojom hranimo tijelo, a izgladnjujemo Candidu jedan je od najnerazjašnjenijih koraka u ozdravljenju. Tradicionalni stav je da se treba izbjegavati sva hrana koja je izvor šećera i polagano razgrađujućeg škroba te teško probavljive hrane. No, to je tek pola priče.
Kao prvo, važno je izbjegavati fermentirano. Fermentirani šećer je hrana Candidi. Tu se ubraja i alkohol, ali i sav šećer koji kemijskim procesima može fermentirati. Izvori običnog šećera su hrana organizmu, a ne Candidi jer se puno brže asimiliraju u organizam te se ne događa proces fermentacije. Vrlo je važan i način na koji jedete da bi izbjegli fermentaciju, a to uključuje:
1. Hrana treba biti temeljito prožvakana. Mnogi sirovojedci koji se ne mogu riješiti Candide hranu žvaču napola, a time se onemogućava “kaši“ hrane da se prožme probavnim sokovima te tako veći komadi postaju pogodni za fermentaciju.
2. Pokušajte slijedeće: 15 minuta prije obroka popijte do 1/4 žličice kajenskog papra u bilo kojoj količini vode (moje je iskustvo da je bolje u čim manje vode – trgneš jednu ljutu i to je to 
). To će utjecati na poboljšanje probave te tako umanjiti mogućnost fermentacije.
3. Dobra praksa je i mjesečni post u trajanju 3-5 dana kada bi se trebalo konzumirati obilje soka od mrkve i zelenja. Na taj način dopušta se obnova crijevne flore i prekida lanac prejedanja, a sama probava pomlađuje se i do 20 godina.
4. Prejedanje je potpuno isti problem kao i nedovoljno žvakanje. Previše hrane=nemogućnost dobrog prožimanja probavnim sokovima=fermentacija.
5. Izbjegavanje nadražujuće prehrane te sve procesirane hrane, mlijeka, jaja, bijelog šećera, proteinskih pripravaka i sl. Ukoliko želite konzumirati grahorice i zrnje, nužno ih je prije isklijati (osim graška i mladih mahuna).
6. Voće uvijek jesti na tašte. Ukoliko se potrudite voće dobro prožvakati i ne kombinirati ga sa proteinima i škrobom, ono će vas iscijeliti od Candide. Ako ste lijeni ili nemate povjerenja u vlastitu vještinu žvakanja ili samo hoćete biti sigurni, pustite da blender “prožvače“ voće za vas pa konzumirajte smoothie.
Izbjegavati hranu na koju ste alergični ili vam izaziva bilo kakve poteškoće tijekom probave, uvijek je dobro izbjegavati. Takvi procesi u tijelu iscrpljuju imuni sustav te se on ne može boriti sa bujanjem Candide.
Iako se čini nelogičnim, obljeli od Candide trebaju konzumirati mnogo ZDRAVE glukoze. Ukoliko se to ne čini, pokreću se složene reakcije u tijelu koje dovode do razvoja rezistentnosti na glukozu. Kada kažem zdrava glukoza, u to se ubraja zrelo voće, med, klice i povrće. Nakon konzumacije voća ostala hrana ne bi se trebala konzumirati najmanje 20 minuta. Ako odlučite uzimati kajenski papar, treba ga uzeti 15 minuta prije obroka ili 5 minuta poslije.
Voće je i najbolji izbor kao jutarnji obrok jer čisti tijelo, a ujedno pruža energiju. Samo se ne smije zaboraviti pravilo dobrog žvakanja!
Candida je trenutno u “trendu“. Ne ide nam na ruku niti naše okruženje prepuno elektromagnetskih zračenja, mikrovalova, modernih kuća od neprirodnih materijala i sl. Jedan od načina da si olakšate jest i da se potrudite barem 20 minuta biti bosi na zemlji ili kamenu. Na taj način se “uzemljujemo“tj. otpuštamo štetna zračenja, praznimo se. Samim tim olakšava se posao imuno sustavu te se on puno spremnije može boriti sa infekcijom.
Ja čvrsto vjerujem da svatko od nas može biti stručan liječnik i dijagnostičar barem što se vlastitog tijela tiče. Ne umanjujem stručnost medicinske struke, ali svatko svoje tijelo nosi 24 sata dnevno i najbolje zna kako mu je u koži. Samim tim, prve korake je najlakše poduzeti upravo krećući od nas samih. No, preuzimanje odgovornosti za svoje odluka je veliki dio toga i to je ono što većinu ljudi plaši. Balans između povjerenja u poznavanje vlastitog tijela i suradnje sa medicinskim stručnjacima svakako je put koji će uroditi dobrim rezultatima.
“…, zbog kojekakvih kontradiktornih informacija s različitih strana, zanima me posve konkretno konzumiraš li ti u bilo kakvom obliku žitarice, mahunarke, krumpir (gomolj, jel) te luk, češnjak i njima slične, i zašto?!”
Ovo je komentar jedne od čitateljica mog bloga. Moram priznati da sam se često i sama loše i zbunjeno osjećala u vezi sa informacijama koje kolaju u sirovojedskoj literaturi. Neki preporučaju konzumirati sirove mliječne prozivode, drugi se zaklinju da će vam doći glave, neki preziru luk i češnjak, a drugi ih ne mogu nahvaliti radi njihovih ljekovitih svojstava, jedni se zajedaju klicama mahunarki, a drugi govore o svim toksinima koji će vas zatrovati ukoliko pojedete i malo te količine namirnica, neki govore da bez kakaa nikada nećete postići savršeno zdravlje, dok ga drugi svrstavaju u klasu čistog otrova. Pa, tko tu može biti pametan!?!
Ono što želim naglasiti da ne postoji univerzalni recept za sve nas. Mislim da je zabluda očekivati tako nešto. Svi mi imamo drugačije organizme koji drugačije toleriraju namirnice. Svjesna sam kad ljudi otkriju nešto dobro (tipa sirovojedstvo) očekuju da time mogu baratati kao čarobnim štapićem i da će time sve riješiti. No, ja se sa tim ne bih složila. Slikovito rečeno, i muž i ja imamo isti model kompjutera, ali on se ne snalazi na mom niti se ja mogu snaći na njegovom. Personalizirali smo ih i iako su izvana isti, totalno su drugačije naštimani. Tako je i sa prehranom. Ja sam, očigledno, postala sasvim zagriženi sirovojedac i ne žalim niti jedan tren koji sam uložila u edukaciju, niti krize čišćenja koje sam prolazila jer sam na sirovojedstvo prešla preko noći. Ipak, poznajem ljude kojima nikako ne bi preporučila da samo tako pređu na sirovojedstvo već bih im preporučila da to čine postepeno, ali bih im svakako rekla da se čim više informiraju. No, hajdemo redom po gore spomenutim namirnicama:
1. Žitarice – od žitarica koristim pšenicu za rejuvelac i tu i tamo malo zobi i to u slučajevima kada radim kolače i želim smanjiti udio orašastih plodova.
2. Mahunarke – mahunarke sadrže žestoke inhibitore rasta koje mogu izazvati velike probleme u probavi. Neka se nitko ne zavarava sirovom sojom jer je izuzetno toksična i potrebno ju je dobro prokuhati da se riješi problem inhibitora. Ipak, tu i tamo si pruštim u sezoni sasvim mladi grašak i to u više nego umjerenim količinama te super mlade mahune. Razmišljam da li klijati mahunarke, ali mi se baš ne žuri jer nisam oduševljena okusom.
3.Krumpir – jedna od namirnica koja ima izuzetno visoke vrijednosti vitamina C koji je termolabilan i ako ga kuhate, upravo najvredniji sastojak nepovratno gubite. Bogat je još vitamiom B6 te kalijem i magnezijem. No, budući da je bogat ugljikohidratima, ne trpam se njime. Tu i tamo napravim kašu sa jabukama ili čips. Izuzetno je važno ne jesti krumpir koji je razvio zeleni vanjski sloj jer je tada otrovan.
4. Luk, češnjak i “prirodni grijači“ – njih koristim i to često. Mislim da su zdravstvene koristi koje nosi konzumacija istih fenomenalne. Ipak je važno odvagnuti da li je netko osjetljiv na ove namirnice i tada smanjiti količinu koja se navodi u receptu ili pak sasvim ih izostaviti.
Na kraju bih htjela napomenuti da je sirovojedstvo pod povećalom jer je jedna od novih praksi na području prehrane. Često puta sam naišla na natpise “kako je nužno iznimno pažljivo kreirati menije u sirovojedstvu zbog opasnosti od nedostatke nutrijenata“.
Ma, molim vas lijepo, u McDonaldsu su sigurno provjerili da li u happy mealu dobijete sve što vam je nužno za zdravo i skladno funkcioniranje organizma, a da ne velim koliko se u klasičnim restoranima trgaju da kombiniraju sve prema vašim potrebama. Često znam pogledati na tekuću traku u trgovini i pogledati što čovijek/žena ispred mene kupuje i iznenadim se koliko smeća se nađe u potrošačkim košaricama/kolicima. Isti ti ljudi su spremni meni držati prodike o zdravoj prehrani. Baš sam nedavno bila u situaciji da su me ljudi, za koje sam čula da su zabrinuti zbog načina na koji se hranim, ponudili Coca Colom kao najboljim izborom u njihovoj kući. Oprostite, ali se na takve kritike neću osvrtati i pravit ću svoje izbore.
Kada čitam literaturu i rezultate istraživanja, potrudim se doznati tko je naručio istraživanje i za koga. Ta dva podatka često znaju otkriti koliko se možete pouzdati u rezultate i da li ih je preporučljivo primjeniti. To isto savjetujem vama. Suvremeno društvo ne ljubi baš ljude koji koriste mozak, ali na nama je da činimo izbore kome želimo biti omiljeni. Iznimno je važno osjećati se dobro u vezi izbora koje činimo. U suprotnom, niti najkvalitenije namirnice na svijetu nam neće pomoći da budemo zdravi, čili i izgledamo dobro.
Za sve vas koji mislite svojom glavom, evo i slikice kolača koji sam danas smislila, a zove se “jaje na oko“:
Primila sam više mailova u kojima me čitatelji pitaju kako su prošle radionice.
Jedna rečenica bi bila dovoljna: i dalje postoji interes, pa znači da su polaznici zadovoljni viđenim, naučenim.
Ipak, hajdemo malo u detalje.
Radionice sam počela voditi početkom mjeseca svibnja. Sve se dogodilo slučajno (ali svi dobro znamo da slučajnosti ne postoje). U Amawi u Varaždinu je prije dva mjeseca gostovao dr. John Fielder i ja sam prisustvovala predavanju. Budući da je gospođi s kojom je došao bilo teško prevoditi (gđa je Slovenka pa je tražila riječi na sva tri jezika u prevodu), nekako sam ja završila kao prevoditeljica. Pozvana sam prevoditi i radionicu koja je uslijedila 3 dana kasnije. Tijekom pauza, pokrenula se diskusija i polaznici su shvatili da ne baratam samo engleskim jezikom već i da baratam materijom koju prevodim pa su me vlasnici Amawe angažirali da pokrenemo radionice na temu sirovojedstva. I tako je počelo.
Na prvoj radionici sam htjela ljudima pokazati da neće biti gladni i da mogu i te kako fino jesti ukoliko odluče u svoju prehranu uvrstiti više sirovih namirnica. Osim što sam ih objasnila osnovne argumente za povećanje udjela sirovih namirnica u prehrani, papali smo nori rolice, salatu od mrkve i arame algi, granolu/musli, dehidrirane i začinjene klice suncokreta te čokoladu, pili smo mlijeka i sokove i na kraju sve zaokružili parfeom od jagoda sa šlagom. Kasnije sam doznala da se recept parfea pronio Varaždinom kao nova trendi poslastica te su u sezoni jagoda svi uživali u njemu dnevno.
Za drugu radionicu sam odlučila prezentirati slatko jer je slatko okus koji nam se najlakše svidi. Kao dokaz tome navodim to da je češća kritika na račun juhe ili glavnog jela, nego na slastice. Uz skriptu s receptima, pripremili smo limun ploške, puding od čokolade, ljetni san susjede dinje, makrone, drobljenac i tortu od oraha s jagodama.
Budući da je sirova hrana puno lakša za probavu, uvijek ostanem zapanjena kad ljudi na radionicama vele da više ne mogu jesti. Ipak, polaznici su izrazili želju doznati i konkretnije recepte tako da mogu svojoj obitelji pripremiti cijeli ručak. Simpatično mi je da polaznici dolaze zbunjeni i iznenade se kako lako i brzo mogu pripremiti vrhunske delicije visoke nutritivne vrijednosti. Kad shvate da nije problem napraviti tortu, kroz žamor se provuče pitanje o juhama. I opet ostanu zbunjeni kada im velim da postoje i super fine juhe koje se mogu pripraviti sirove. I tako opet imamo materijala za novu radionicu.
Osobno osjećam čast i zahvalnost što mogu polaznicima svojih radionica odškrinuti vrata u jedan drugačiji svijet hrane. Hrane koja nikada ne šteti, koja njeguje tijelo i duh, podržava zdravlje i potiče samoizlječenja svih onih trauma koje smo nanijeli tijelu tijekom prehrane tradicinalnom kuhinjim i konzumacijom alkohola, duhana i sličnih proizvoda. Prijatelji su me oduvijek zezali da ću morati otvoriti restoran, ali nikada nisam osjećala hranu toliko bliskom (koliko god je voljela spravljati) kao kad sam otkrila sirovojedstvo i mislim da duboko u sebi nikada nisam imala poziv proširiti ono što radim jer nisam potpuno vjerovala u to. Sada vjerujem. Vjerujem u to da ljudi koji se hrane sirovom prehranom čine najbolju moguću stvar za svoje zdravlje, za pomoć tijelu da pokaže svo svoje savršenstvo funkcioniranja, za oslobođenje duha koji više ne mora muku mučiti sa poteškoćama tijela već se može posvetiti otkrivanju prirode, za prirodu koju zagađujemo bitno manje kada jedemo sirove namirnice jer ne koristimo (u mom slučaju) plin za kuhanje, a ako se kuha na struju i nje se bitno manje troši, za stvaranje manje otpada jer se ne kupuju više namirnice koje su upakirane u svo šarenilo ambalaže (samo je pitanje vremena kada će postati jasno koliko su namirnice primile toksina i iz ambalaže u kojoj su strpljivo mjesecima na policama trgovina čekale da ih netko odnese kući), za svoju obitelj jer im se priprema istinski zdrava hrana, a preostaje još brdo vremena za priču i kvaliteno provođenje vremena. Nisam sigurna da li još uvijek mogu sagledati koja su se sve dobra meni počela događati od kada se bavim sirovom hranom. Samo znam da je svako novi dan otkriće, da jednostavno ne mogu prestati proučavati sve što je vezano uz sirovu hranu, da mi nije teško eksperimentirati i uspjele eksperimetne prezentirati polaznicima radionica. Jedan od najvećih kompimenata mi je kada polaznici vele da se dobro osjećaju nakon hrane pripremljene na radionici i da im ima smisla to što čuju kao činjenice. Čak je jedna gospođa rekla da je njen gospodin muž rekao da mora ići na sve takve radionice jer su mu prefine stvari koje je uspio probati.
Polako, ali sigurno mijenja se svijest ljudi. Nabolje. I ja sam zahvalna što sam dio toga.
Dragi moji,
Još jedna radionica je pred nama. Nekako mi se čini da će biti baš OK. Budući da je najava radionice bila objavljena i u novinama, vele mi da je interes velik i puno me ljudi pita što će biti. Moj odgovor je kao što piše na pozivnicama za dječje rođendane: “Dođi, bit će ludo!“
Kraj mog posla i pripreme radionica, ne preostaje mi baš puno vremena za ništa drugo pa se trudim sa obitelji provesti ono malo vremena koje imam na raspolaganju. Na svu sreću, uskoro će praznici pa ćemo se malo više vidjeti s klincima.
No, ako imamo u vidu da se ja izvrsno zabavljam isprobavajući recepte i kreirajući “ludorije“ za koje ljudi ne mogu vjerovati da su doista jednostavne i da su sasvim sirove, nije me za žaliti. ☺
Nemam puno vremena pa jurim jer moram srediti još neke sitnice na poslu. Za one koji sumnjaju kako će biti na radionici i ne mogu se odlučiti da li da dođu ili ne, evo mamca:
I samo još jedna stvarčica preostaje za spomenuti. Za sve one koji bi željeli doći na radionicu, a Varaždin ili Čakovec su im predaleko, kontaktirajte me preko komentara pa se možemo dogovoriti da organiziramo radionicu i u vašem gradu. Zašto ne?
Ako ste se pitali čime ispunjavam vrijeme (kojeg nikad dosta), evo i odgovora: pripremam novu radionicu u Varaždinu u Amawi.
Potaknuta prijateljima i obitelji kojima je super tu i tamo malo eksperimentirati i isprobati nove načine prehrane, ali koji misle da nikako ne bi mogli postati sirovojedci jer da je komplicirano, nema recepata, tko će to jesti……. Krećemo sa nizom radionica u Amawi s time da nakon uvodne radionice (održane 12. svibnja 009) naglasak stavljamo na slastice.
Slatko je jedan od okusa koji nam najprije “legne“ i češće ćemo čuti prigovore na slano jelo nego na desert. Imajući to u vidu, pomaknimo granice zdrave prehrane upravo na tom području.
Slatko ne mora biti štetno. Druga je priča što nam suvremeno društvo nudi preprocesuirane i rafinirane namirnice koje nam uništavaju zdravlje. Doduše, takvih namirnica ima i u slanim pripravcima diljem svijeta, ali češće ćemo čuti da moramo smanjiti količinu slatkog u prehrani nego da moramo smanjiti neki drugi okus.
Sa slasticama spravljenima po prirodnim principima i bez uništavanja vrijednih nutrijenata termičkom obradom ili dodavanjem konzervansa i stabilizatora, možemo uživati u dekadentnim desertima koji zbog kojih će vas djeca obožavati, a odrasli vam zahvaljivati jer bez imalo grižnje savjesti mogu uživati u najdražem okusu. I još jedna stvar – ako desert i bude jedino jelo koje ćete pojesti za obrok, sa ovakvim slasticama to je samo plus u prehrani.
Sladoledi, kremasti kolači, pite, kolačići – sve takve finote moguće je spremiti i bez pećnice.
Kako?
Dođite i naučite na radionici ”Volim SLATKO” u Varaždinu u Amawi 02. lipnja s početkom u 18 sati.
Ovo sam već dugo dužna, ali sam stvarno imala previše obaveza i nikako nisam mogla pronaći vremena sjesti za kompjuter s ciljem pisanja na blogu (tako i tako previše sjedim za dragim strojem tako da ne mogu reći da nisam našla vremna sjesti za njega i staviti točku).
Hm, dakle, stali smo kod posta i što se promijenilo na ostalim nivoima kroz koje mogu primjetiti promjene.
Počele su se događati fantastične i čudne stvari. Naučila sam otpuštati ljutnju i negativne emocije jako brzo. Doslovno, čim izgovorim ono što me muči, kao da nestaje razlog za ljutnju i mogu se mirno posvetiti ostatku dana.
Osim toga, primjetila sam da se često nađem u gotovo meditativnom stanju kada nešto radim. To bi bilo ono što budisti zovu “zen“. Kada čovjek radi nešto za sebe, poželjno je da radi s ljubavlju. A kada 1,5 sat svaki dan s ljubavlju pripremaš sam sebi sokove, otvaraju se zavjese na prozorima duha i kao da tračkovi svjetlosti polako, ali sigurno raspršuju kovitlace misli za koje svi mislimo da su normalno stanje. Ja sam imala običaj, kada sam radila manje misaono zahtjevne stvari, u glavi rješavati još stotinu drugih situacija vezanih i uz poslovnu i uz privatnu sferu života. Odjednom se dogodilo da je sadašnji trenutak postao najvažniji i da sam počela u njemu uživati bez opterećenja svim ostalim mogućim trenucima. To je otišlo do te mjere da se više niti ne želim, a nekako niti ne mogu vratiti na staro. Potpuna koncentracija i usmjerenost na ono što radim – to je ključ uživanja u sadašnjosti.
Zatim mi se počele razvijati situacije u životu koja mi otvaraju brdo mogućnosti, a sve to na način na koji meni najviše odgovara. Kao da sam postala magnet za ono čemu sam prije težila ili su drugi vidjeli u meni, a ja to nikako nisam mogla ispravno proicirati. Tako sam cijeli život učila kako učiti druge, čak sam i u srednju školu išla za odgajatelja te imala sve one pedagoške predmete koji su nužni da čovijek stekne osnove kako prenositi znanje. Isto tako, od kad pripremam hranu, uvijek mi je nit vodilja bila da hrana mora biti ukusna, ali i oku privlačna. A i prijatelji su me već počeli zezati kada ću se baciti u profesionalne kulinarske vode. Zašto ovo ističem? Još malo i sve će biti jasno…
Osobno me intrigirala ideja da imam priliku čuti što kaže jedan pravi sirovojedski autoritet za reći, upoznati ga i osjetiti njegovu/njenu vibru. Vjerujem da mi je upravo zbog posta sve posloženo u jedan prekrasan poklon paket. Tako sam imala prilike prije mjesec dana prisustvovati predavanju dr. Johna Fieldera. I ne samo to, ispostavilo se da gospođa s kojom je došao nije dovoljno brzo prevodila (jer je Slovenka pa je bilo i engleskog i slovenskog i hrvatskog) te sam ja završila kao službeni prevoditelj prvo na predavanju, a kasnije i na radionici koju je John održao. Nakon toga, počeli su pozivi da i sama počnem održavati radionice na temu sirovojedske hrane. Eto, sad i vama polako padaju na mjesto kockice koje sam nabacala prije – učim ljude kako pripremati najzdraviju hranu! Očito da nisam prije bila spremna baviti se pripremom hrane, osim za obitelj i prijatelje, dok nisam pronašla ono što je istinski zdravo i u što vjerujem. John je došao kao podstrek meni, a ujedno je i sredini u kojoj živim otkrio da imam znanja i volje to znanje podijeliti.
Otkrila sam prekrasne ljude u sirovojedskom svijetu koji su mi otkrili i višu dimenziju prehane sirovim namirnicama biljnog porijekla te sam tako počela i na taj način proučavati osnovu – hranu koju jedemo.
Upravo sam shvatila da niti neću moći staviti sve darove koje sam dobila u duhovnom i emotivnom smislu u jedan tekst. Toliko je toga, a vrijeme pokazuje da se ti darovi samo umnožavaju. Cijela situacija me obuzima do te mjere da me kuhana hrana više niti ne privlači (i nadam se da će tako ostati), da razmišljam o nečemu i rješenje se prezentira tamo gdje ga ne očekujem te je savršeno, da sam zahvalna na svakoj sekundi i uživam u životu upravo takvom kakav je, a on se zauzvrat samo poboljšava. Možda sve što sam napisala niti ne zvuči povezano ili logično, no u mom životu sve se ispreplelo i samo mogu svjedočiti čudima kojima sam okružena.
Post sokovima me zauvijek promijenio. Nabolje.
Znam da sam rekla da ću češće pisati, ali se nadam da će svi oni koji prate moj blog imati razumijevanja kada kažem da se moram intenzivno pripremati za radionicu na temu “Uvod u prehranu sirovim namirnicama“.
Radionica će se održati 12. ovog mjeseca u Amawi u Varaždinu.
Ukoliko postoje čitatelji koji su s područja sjeverozapadne Hrvatske, pozivam ih da dođu i dobro se zabave te isprobaju da biti sirovojedac ne znači pasti travu.
Ulaznica je 170 kuna, a početak radionice je u 18 sati.
Vidimo se.
Pa, došlo je vrijeme učenja žvakanja. Ne baš toliko doslovno koliko se može činiti na prvi pogled, ali svakako će trebati vremena da se ponovo priviknem na jelo.
Kao što se može zaključiti iz naslova, program posta sokovima (poznatog u svijetu kao Juice Feasting) traje devedeset i dva dana. I upravo je taj 92. dan bio jučer. Od danas kreće prekid posta pa nastavak normalnog života.
Ako nekoga zanima kakve su preporuke tvoraca ovog programa kada prekinuti post, evo ih:
1. Ukoliko osjećate da gubite volju za provođenjem posta sokovima i to stanje u vas traje duže od 3-5 dana, svakako bi trebalo početi jesti.
2. Ukoliko nemate stručno vodstvo u postu i/ili postite sa strahom.
3. Ukoliko ne pijete dovoljno sokova ili ne pijete sokove preporučene programom te na taj način uskraćujete organizmu sve kalorije koje su mu potrebne te ste zaključili da ne posjedujete disciplinu za provođenje programa u cijelosti.
4. Ukoliko ste došli do točke gdje je vaša tjelesna težina 10% ispod idealne te se ista pijenjem 5-8 litara sokova dnevno uz povećan unos supernamirnica polako vraća i zadržava u optimalnoj zoni 4-10 dana.
5. Ukoliko ste došli do točke gdje je vaša tjelesna težina 10% ispod idealne te i dalje pokazuje trend opadanja. Ako osjećate glad i ako se ne osjećajte ispunjeno ispijanjem 5-8 litara sokova (što je totalno normalno).
6. Ukoliko ste 92 dana postili sokovima i spremni ste početi sa povratkom normalnoj ishrani, a svjesni da se uvijek možete vratiti postu sokovima kasnije u životu.
Gledajući ova pravila/preporuke za prekid posta, malo sam se zamislila o tome kako sam se ja osjećala na postu sokovima. Upravo zato jer je meni post sokovima došao sasvim spontano, odlučila sam i započeti s pisanjem bloga tako da svi oni koje zanima takva praksa dobiju uvid što ih očekuje u ovom programu.
Istina je da mi se tijekom protekla tri mjeseca dogodilo razdoblje kada mi je bio pun kufer pravljenja sokova, ali mi se niti jednom nije dogodilo da sam izgubila apetit na sokove. Štoviše, koliko god mi je bilo stvarno dosta cijediti sokove i maštala sam o jednostavnom zelenišu za doručak, ipak – prvi gutljaj je bio prepun okusa i čarolije. Još nikada me okus hrane nije toliko oduševljavao kao na postu sokovima. Prvi jutarnji sokovi su bili istinske delicije, a pri tome nikakvu ulogu nisu imali sastojci, već samo čisti okus i svijest tijela (ne uma!) o svemu dobrome što se nalazi u soku.
Što se motivacije tiče, u prvim danima je bila jednostavna, a kasnije mi se promijenilo stanje svijesti pa kao da i nije bila potrebna. Za mene je već veliki uspjeh bio ne jesti jedan dan već ga preživjeti na zelenišima i super smoothijima. Možete zamisliti koliku mi je radost izazvao prvi dan kada sam shvatila da bez imalo napora mogu postiti cijeli dan samo na rijetkim sokovima! Mene je u početku držala radost uspjeha da sam uspjela postiti još jedan dan. Sve do polovice posta nisam razmišljala da idem do kraja već sam odlučila ne postavljati pred sebe nikakve ciljeve. Da se ne ureknem. Ne, dosta šale. Ozbiljno mislim da je jako važno iskreno stati sam pred sebe, ne očekivati da će post djelovati kao čarobni štapić i uživati u onome što donese. Ja sam bila od početka svjesna da, ukoliko odmah kažem sama sebi da moram ići do kraja, nestaje opuštenosti i uživanja u postu kao i u svemu što se mora. Zato sam u početku razmišljala da je svaki dan koji prođe na postu poklon i nisam se opterećivala koliko još dana imam pred sobom, već sam se radovala brojci dana koji su prošli. Kasnije to sve nekako postane stanje svijesti. Meni se dogodilo doslovno to da sam razmišljala na način: ”Ja sam na postu sokovima. Od čega ću raditi sokove sutra?”, umjesto da razmišljama da li mi se jede i što bi to bilo. I radovala sam se kombinacijama i uživala u njima.
Otežavajuća okolnost, i to ponajprije mislim vremenski, jest da sam tijekom svog ovog vremena nastavila normalno pripremati hranu za svoju obitelj. To znači i do tri obroka dnevno plus 1,5 sat za pravljenje sokova sebi. Kad sam se već očešala o pripremu hrane, sve do nekih tjedan dana unatrag, hrana me nije niti najmanje dirala. Pripremila sam obrok obitelji, zaključila da super miriši i ne bih osjećala apetit za tom vrstom hrane. A bilo je i jela za koje sam mislila da ih nikad neću moći ostaviti, a da bar žlicu/vilicu ne liznem. No, prije tjedan dana sam zaključila da mi je pojam “jesti“ postao stran i da se prvo psihički moram pripremiti na to da uskoro počinjem jesti. Brzina kojom je regairao mozak me iznenadila. Očekivala sam da će mi trebati puno duže, ali već nakon dva dana su mi salate koje sam radila djeci počele izgledati istinski izazovno, mirisati zamamno i doista sam se trebala suzdržati da ih ne počnem jesti. Čak mi se u par navrata javio osjećaj želje za žvakanjem/jedenjem. Ne osjećaj gladi već jednostavno osjećaj “ja bih jela“. Što je bilo najluđe, nisam mogla definirati što bih jela jer mi je tijelo tako i tako dobivalo sve potrebno preko sokova.
Što se tiče detoksifikacijskih simptoma, ne bih se mogla požaliti da ih je bilo jako puno ili da su bili nepodnošljivi. U početku posta javila se glavobolja. Manifestirala se više kao pritisak u glavi koji je trajao do 1 sat u komadu i onda nestao. To sam rješavala tako da sam povećala unos tekućine, ponajviše vode. Drugi simptom za koji bih mogla reći da je jedan od trajnijih i neugodnijih jest da mi se “osušila“ koža, osobito na rukama. Već nakon nekoliko dana posta primjetila sam da mi je koža na rukama postala izrazito suha iako sam se držala preporučenog unosa masnoća (1 žlica lanenog, konopljinog ili kokosovog ulja). I na drugim dijelovima tijela je došlo do promjene u kvaliteti kože, ali je na rukama bilo najdrastičnije. Treći simptom je bio da sam postala zimogrozna. To baš i nije čudno ukoliko se ima u vidu da mi je post počeo 23. siječnja. No, ove zime sam se nasmrzavala i kraj peći. To je eskaliralo do te mjere da sam počela spavati u punoj ratnoj spremi: pidžami sam dodala potkošulju i čarape. Toliko obučena nisam spavala nikad. Četvrti simptom me obavezuje da pismeno i javno izrazim svoju bezgraničnu zahvalnost svojoj obitelji. Riječ je o tome da sam postala nervoznija. Moj četrnajstogodišnji sin me upozorio pred sam kraj posta da puno lakše planem. Doduše, u trenutku kada mi je održao bukvicu, bio je zadnji tjedan posta, ali moram naglasiti da bez njihove podrške, razumijevanja da odvajam dragocjene sate za pravljenje sokova koje sam, u pravilu, pila samo ja, ovaj post ne bih mogla odraditi. Od samoga početka posta hrabrili su me humorom, podrškom, komplimentima i bili nježni čak i onda kada nisam bila nježna prema njima. Ovakvu bih obitelj požela svakome i hvala im što su bili uz mene sa svom svojom ljubavlju u ovom eksperimentu.
Jedan od simptoma zbog kojeg će se mnogi odlučiti na post sokovima jest gubitak kilograma. U mom slučaju, tijekom tri mjeseca izgubila sam 18 kilograma, brdo sala i sav celulit. Budući da nisam ni u jednom trenutku osjećala glad, ne bih mogla reći da sam ih izgubila teškom mukom. Kada sada pogledam svoje prehrambene navike i usporedim ih sa onima prije posta, prije bih rekla da sam kilograme nabrala teškom mukom. Ono što je zanimljivo da mi se nigdje na tijelu koža nije objesila kao što se to često događa tijekom velikog gubitka kilograma. Taj fenomen se pripisuje visokom unosu klorofila. Doduše, i MSM je vjerovatno odigrao svoju ulogu jer je pospješio prokrvljenost tkiva.
Mnoga su istraživanja pokazala da je znatno veća dobrobit od posta sokovima nego bilo koje druge vrste posta, pa čak i one vodom, a post koji uključuje zelene sokove sigurno je najbolji oblik detoksikacije i gubitka nakupina smeća pod našom kožom. Iz dana u dan sam svjedočila koliko nemara sam napucala u sebe i donijela sam čvrstu odluku da se to više neće ponoviti. To je rezultiralo time da sam poklonila svu odjeću koja mi je sad prevelika jer se više ne želim dovesti u situaciju da mi treba, odnosno da imam što obući ukoliko nabacim koji kilogram. Nisam postigla željenu kilažu. Do moje idealne težine nedostaje mi izgubiti još dva kilograma, ali mislim da sam se sasvim pristojno približila idealnom.
Posljedice posta su beskrano krasne: osjećam da imam više energije, često se događa da prva ustajem i posljednja idem u krevet, nestali su povremeni problemi s nesanicom, što god radila fizički, nema posljedica poput upale mišića, jasnije raspoznajem signale kojima mi tijelo javlja što mu treba i do koje mjere se naprezati, povećana gipkost zglobova i tijela općenito, bolja koncentracija na poslu, povećana sposobnost učenja, brže rješavanje radnih zadataka, (treba li još nešto?).
Postoje i stvari koje ne bih ponovila na postu. Jedna od njih je odlaganje pijenja sokova iza 19 sati. Ponekad me tempo prisilio i tada bih na silu u 1,5 sat ulila u sebe 2 litre soka. Uredno bih nakon toga patila od trbuhobolje i sok bi izletio iz mene, a ja sam ostala sa osjećajem da sam od tog soka vrlo malo profitirala. Također ne bih više koristila ”Parastroy“. Riječ je pripravku kojim se odstranjuju paraziti iz crijeva, a dolazi u standardnom paketu za isposnike na soku. Tek pred kraj sam opazila da je jedan od sastojaka želatina. Nije naznačeno porijeklo, no nekako mi sve “zasmrdilo“ na želatinu životinjskog porijekla. Budući da to preporučuju Matt Monarch i Angela Stokes, mislila sam da je to dovljoljna garancija kvalitenog proizvoda. I opet sam prošla školu koju nikako da naučim, a to je preispitati da li je dobro za mene ono što je dobro za nekoga drugog. Umjesto “Parastroya“, na slijedećem ću postu koristiti sokove od mrkve jer vjerujem da će sasvim dobro obaviti funkciju borca protiv parazita, a pri tom ću ja biti sigurna što konzumiram. (Uzgred budi rečeno, upravo sam za sokom od mrkve postala preluda pred kraj posta i to baš kad sam popila sav “Para-rid“ (jedna od komponenti “Parastroya“) i mislim da mi je to i samo tijelo poslalo signal kojim putem krenuti i što mu više odgovara).
Moram spomenuti da mi se dogodila i jedna stvar koju sam prihvatila, ali joj se nisam radovala i predstavljala je nerješiv problem, barem meni, tijekom dugotrajnog posta. Riječ je o naslagama na zubima. Nedugo nakon početka posta odlučila sam potpuno izbaciti klasične i ine paste za zube u potpunosti te održavati higijenu domaćim sapunom i 3%-tnim hidrogenom. Toj praksi sam dodala i stapanje ulja dva puta dnevno i čišćenja jezika. Ipak, zbog nužnosti mućkanja sokova u ustima da bi se aktivirala probava, zubi su mi požutjeli i dobili sive mrlje, osobito uz desni. Higijena usta mi je oduzimala puno vremena (i do 40 minuta dnevno), ali je stanje sa manjim pomacima nabolje, uglavno išlo u smjeru koji mi se nije sviđao.
Nadam se da sam ovim člankom uspjela barem malo rasvijetliti što se može očekivati od posta sokovima. U sljedećem članku ću se pozabaviti promjenama koje sam doživjela tijekom posta, a duhovne su, odnosno nematerijalne prirode.
Mlijeko ili sokovi sasvim je svejedno. Što god želite cijediti, vjerujte mi, dobra vrećica za cijeđenje je od ključne važnosti. Možete me držati za riječ jer sam tijekom ovih 80+ dana posta prošla sve i svašta.
Post sam započela tako da sam prve sokove cijedila kroz guste najlonke ili čak kombinacijom dviju najlonki jedna u drugoj. Ta faza je potrajala dok mi nisu stigle vrećice iz dućana rawreform.com. Sreća što sam konačno dobila vrećice nije dugo potrajala. Iako je navedeno da vrećice imaju dugi vijek upotrebe, meni su obično popuštale po šavovima već nakon tri do četiri dana. Ne moram naglašavati da mi to baš i nije leglo, tim više što nisu jeftine.
I opet sam se uputila u potragu i pronašla vrećice koje su savršene te su me toliko oduševile da sam odlučila posvetiti cijeli jedan tekst samo njima.
Riječ je o vrećicama “Squeeze’n'Sprout”. Prvu vrećicu tog branda koju sam počela koristiti prije dva tjedna koristim još i danas. Istina, više nije snježno bijela, ali su zato sokovi koje radim njome i dalje besprijekorni. A da ne velim da je i cijena znatno niža nego što su one is rawreform dućana, a nisam platila niti troškove poštarine jer imaju “free shipping“ po cijelome svijetu. Tri puta hura za njih!
Ja ne želim imati doma svu silu kućanskih aparata i aparatića te sam odlučila napraviti test: probati da li je moguće sva miješanja, sokove i slično izgurati samo sa blenderom. Da bih dobila sok bez vlakana, potrebne su mi vrećice. To mi odgovara jer zauzimaju puno manje mjesta nego sokovnik, nemam uređaj + u domaćinstvu, a i puno se lakše održavaju od sokovnika. No, prema mojim saznanjima, i sirovojedci koji koriste sokovnik vrlo rado ostatak iz sokovnika još jednom procijede kroz vrećicu i vele da znaju ručno iscijediti primjetnu količinu soka. Živjele vrećice!
Naravno, osim za sokove, ove vrećice mogu poslužiti i za pripravu sirovojedskih mlijeka. Jedno od meni najdražih je ono od bučinih (bundevinih) koštica. Prvo se koštice u jednakom omjeru sa vodom izmelju u blenderu u pastu dok konzistencija smjese ne postane jednakomjerna. Zatim se polako dodaje voda. Dobivena smjesa se procijedi kroz vrećicu. Tekućina se ponovo premjesti u blender te se zasladi i doda joj se malo muškatnog oračića i vanilije. Pire što je ostao u vrećici može poslužiti za izradu sirovojedskih kolačića. Ovako dobiveno mlijeko može poslužiti kao baza za najrazličitije mliječne napitke poput kakaa ili frapea, a upravo ovo mlijeko je poznato i kao mlijeko za ljepotu jer je izuzetno bogato vitaminom E. Ne moram niti spominjati da je jedno od najjeftinijih koje možete napraviti jer koštice i u Hrvatskoj možete kupiti direktno od proizvođača. Mlijeka se mogu raditi i od drugih raznih sjemenki i oraščića, no ovo mi je prvo palo na pamet. Mala napomena, od jedne šalice bundevinih koštica, može se dobiti 1L mlijeka.
Prema mojim istraživanjima, vrećice su puno pogodnije za klijanje od flaša i zdjelica jer imaju optimalno ocjeđivanje i prozračivanje sjemenki te se tako sjemenke teže upljesnive i počnu trunuti. Princip za klijanje je krajnje jednostavan. Sjemenke se stave u vrećicu i zajedno sa vrećicom urone u vodu te se tako ostave već predviđeno vrijeme namakanja. Zatim se vrećica izvadi iz vode i objesi (o slavinu i sl.) iznad mjesta gdje se može cjediti i ostavi da se ocijedi višak vode. Nakon toga se mogu odložiti u posudu ili mogu ostati visiti. Ispiranje i vlaženje sjemenki (koje je barem meni bilo noćna mora kod klijanja) potpuno je jednostavno – potrebno je samo oprati sjemenje zajedno sa vrećicom i opet ostaviti da se ocijedi višak tekućine. Ukoliko netko istovremeno uzgaja nekoliko različitih vrsta klica, zamislite samo kolika je zašpara vremena sa vrećicama. Bez vrećica treba ispirati i cijediti svaku vrstu klica posebno. Sa vrećicama se može više vrećica s klicama isipirati i ostaviti cjediti. Odjednom. Ja sam se do sad mučila sa sitnim sjemenkama koje su zaostajale u cjedilu i svaki puta bi mi srce puklo kada sam vidjela koliko je sjemenki ostalo zaljepljeno za cjedilo i, praktički, bilo bačeno jer su bile presitne. Kod procesa vrećicama toga više nema. S tim da vrećica zadržava vlagu duže i raspoređuje je ravnomjernije no što je to moguće ostvariti u flašici, a i proces prozračivanja je optimalan jer zrak ima pristup sa svih strana. Kad je proces klijanja završen, može se uživati u klicama bez imalo nervoze jer se vrećica izuzetno lako održava – samo je se opere pod mlazom vode.
Održavanje vrećica je, također, jednostavno. Načinjene su od izuzetno kvalitetnog sintetičkog materijala te se tako smanjuje mogućnost razvoja klica u tkanju. Nakon svake upotrebe dovoljno ih je dobro oprati te jednom tjedno uroniti u 3%-tnu otopinu hidroksida (H₂O₂ – kupuje se u ljekarnama) i pričeka se da se tekućina prestane pjeniti. Zatim se isperu i to je to. Vrećica je spremna za upotrebu.
Ja sam stvarno oduševljena Sqeeze’n'Sprout vrećicama i toplo ih preporučam iz nekoliko razloga. Bitno olakšavaju izradu mlijeka i sokova, olakšavaju klijanje i osobito su pogodne za početnike, ali će dobro doći i iskusnim uzgajivačima klica, a nije zanemariva niti činjenica koliko mjesta zauzimaju u prtljazi ukoliko želite imati svježe klice i dok ste na putu. Lako se održavaju, najjeftinije su na tržištu (barem prema mojim saznanjima), a nije na odmet spomenuti i to da ne postoje troškovi poštarine, a šalju se i u Hrvatsku.
A sad, idem upotrijebiti moju veteranku Squeeze’n'Sprout i napraviti si sokove za prijepodne. Uzdravlje!
